ready to jump

- jesi li sigurna da to želiš?

- aha

- posve sigurna?

- nikad sigurnija. - pognula sam glavu i dopustila suzi da klizne niz moje lice. poškaklja me na rubu obraza, odvojila od lica i skliznula na asfalt.

približio mi se, osjetila sam njegovu prisutnost. njegova me snažna ruka obgrlila i njegov mi je uzdah dao do znanja da će me zauvijek čuvati.

- a malena... - rekao mi je potpuno razumijevajući moj svaki nerazuman postupak. rastopila sam se pod njegovom veličinom i upala u njegovo sigurno naručje.

vjetar je šibao negdje u daljini, a njegova mu jaka leđa nisu dala propusta. držao me poput kapi vode na dlanu i taj mi je osjećaj, oh, tako godio. nisam ga ni trebala pogledati, a već sam znala da me gleda očima prepunim suosjećanja i razumijevanja za svaku moju potrebu, toliko je bio savršen. poljubio me navrh glave i svoju bradu naslonio na moje tjeme.

- vrijeme je. - vjetar je donio riječi, a moja malenkost ih je odbijala poslušati.

- ne postoji li neki drugi način?

- ne postoji

klonuo je duhom i moje su mu se blage oči nasmijale. bio je savršen, savršen na noćnom povjetarcu i laganoj svjetlosti kojom je mjesec zračio. morala sam ga pustiti, ne bi me zauvijek mogao voljeti. morao me pustiti, s vremenom će me samo povrijediti.

- možda ako sačekaš i...

- dosta je bilo čekanja. - lagano sam se odvojila od njega i približila rubu. hodala sam unatrag, na prstima, ne skidajući pogleda s njega.

- volim te... - šapnula sam i vjetar mu je odnio riječi. pogledao me bolno, htjedeći zaustaviti vrijeme, popraviti stvari, uljepšati svijet. ali nije ništa učinio. samo je nastavio stajati, skamenjen u svojoj ljepoti i prekrasan u svojoj samoći. i zauvijek će patiti. a ja neću, ne više...

best friends - 4ever 2gether

... You and me

We used to be together

Everyday together always

I really feel

That I'm losing my best friend

I can't believe

This could be the end ...

i gubim prijatelje; ne znam kamo poći. oni krasni osmijesi ispali su lažni i oni bijeli zubi sada su truli. oni lijepi pokloni sada su mlado zmija i sve što sam dala razapelo me cijelu. dala sam prst - uzeli cijelu mi ruku. dala sam sebe - izgazili mi dušu. suze same se ne brišu, a oni koji ih stvaraju ne žele mi pomoći. samo odlaze, odlaze, odlaze... skrivaju se u ruglu noći i u tami ostaju. pruži ruku i uhvati me - budi moj prijatelj, ne idi ( ostani ! ).

i doista sam prevarena, ne znam kako to prije nisam shvatila. možda zbog njihovog lažnog sjaja i lažnih istina kojih sam se naslušala. možda zbog njihove dobrote kojom su me iskorištavali iliti zbog darivanja, odnosno oduzimanja.

i hodam sama po svome putu, ponovno na početku. put nije utaban i kroz ovo okrutno djetinjstvo sama moram proći ( na muci se prepoznaju junaci ! ). ali boli me briga, jer toliko sam povrijeđena da nemam snage više u ikog vjerovati, sama ću se u sebe (ponovno) zatvoriti.

POVRIJEDITI I BITI POVRIJEĐEN

i kad napokon sve dođe na svoje, svako sjedne na pravo mjesto, zaključak se svijeta ispiše velikim iskričavim slovima: POVRIJEDITI I BITI POVRIJEĐEN. zar smo doista spali toliko nisko da je jedini osjećaj zajednički svima - bol? zar je ljudska rasa toliko nisko pala da jedino što može jest povrijediti sebe samu? ako svakog dana nakon ustajanja perete zube i svake večeri prije spavanja pričate djeci priče za laku noć, onda je odgovor - nažalost - da. ljudi - nekoć bistri, pametni!, puniživota!! - sada programirani kao suicidalni organizmi s jednom jedinom namjerom: povrijediti druge (kako bi molgi biti povrijeđeni). svakoga dana - od svitanja do mraka - ispunjavaju tu naredbu (samo iz neznanog kraja poslanu) poput bezosjećajnih robota - slijepo izvršavajući taj grozan pothvat. ne znajući kako će ih to dovesti do potpunog (samo)uništenja, hodaju zacrtanim putem (plačući iznutra, smiješeći se izvana) i čine predvidive postupke. lažu misleći kako govore istinu i smiju se misleći kako plaču. odmažu namjesto pomažu i odustaju umjesto da se bore. --> oni ne žive, već umiru. ...