i kad napokon sve dođe na svoje, svako sjedne na pravo mjesto, zaključak se svijeta ispiše velikim iskričavim slovima: POVRIJEDITI I BITI POVRIJEĐEN. zar smo doista spali toliko nisko da je jedini osjećaj zajednički svima - bol? zar je ljudska rasa toliko nisko pala da jedino što može jest povrijediti sebe samu? ako svakog dana nakon ustajanja perete zube i svake večeri prije spavanja pričate djeci priče za laku noć, onda je odgovor - nažalost - da. ljudi - nekoć bistri, pametni!, puniživota!! - sada programirani kao suicidalni organizmi s jednom jedinom namjerom: povrijediti druge (kako bi molgi biti povrijeđeni). svakoga dana - od svitanja do mraka - ispunjavaju tu naredbu (samo iz neznanog kraja poslanu) poput bezosjećajnih robota - slijepo izvršavajući taj grozan pothvat. ne znajući kako će ih to dovesti do potpunog (samo)uništenja, hodaju zacrtanim putem (plačući iznutra, smiješeći se izvana) i čine predvidive postupke. lažu misleći kako govore istinu i smiju se misleći kako plaču. odmažu namjesto pomažu i odustaju umjesto da se bore. --> oni ne žive, već umiru. ...
