- jesi li sigurna da to želiš?
- aha
- posve sigurna?
- nikad sigurnija. - pognula sam glavu i dopustila suzi da klizne niz moje lice. poškaklja me na rubu obraza, odvojila od lica i skliznula na asfalt.
približio mi se, osjetila sam njegovu prisutnost. njegova me snažna ruka obgrlila i njegov mi je uzdah dao do znanja da će me zauvijek čuvati.
- a malena... - rekao mi je potpuno razumijevajući moj svaki nerazuman postupak. rastopila sam se pod njegovom veličinom i upala u njegovo sigurno naručje.
vjetar je šibao negdje u daljini, a njegova mu jaka leđa nisu dala propusta. držao me poput kapi vode na dlanu i taj mi je osjećaj, oh, tako godio. nisam ga ni trebala pogledati, a već sam znala da me gleda očima prepunim suosjećanja i razumijevanja za svaku moju potrebu, toliko je bio savršen. poljubio me navrh glave i svoju bradu naslonio na moje tjeme.
- vrijeme je. - vjetar je donio riječi, a moja malenkost ih je odbijala poslušati.
- ne postoji li neki drugi način?
- ne postoji
klonuo je duhom i moje su mu se blage oči nasmijale. bio je savršen, savršen na noćnom povjetarcu i laganoj svjetlosti kojom je mjesec zračio. morala sam ga pustiti, ne bi me zauvijek mogao voljeti. morao me pustiti, s vremenom će me samo povrijediti.
- možda ako sačekaš i...
- dosta je bilo čekanja. - lagano sam se odvojila od njega i približila rubu. hodala sam unatrag, na prstima, ne skidajući pogleda s njega.
- volim te... - šapnula sam i vjetar mu je odnio riječi. pogledao me bolno, htjedeći zaustaviti vrijeme, popraviti stvari, uljepšati svijet. ali nije ništa učinio. samo je nastavio stajati, skamenjen u svojoj ljepoti i prekrasan u svojoj samoći. i zauvijek će patiti. a ja neću, ne više...
