ipak

On ne podnosi ljeto jer je prevruće,
on mrzi zimu jer je hladna.
Na proljeće mu je previše sjajno,
u jesen mu lišće pretjerano pada.
Ali ipak sam stenjala dok mi je milovao grudi,
ipak sam ga držala ponosno za ruku dok
smo šetali gradom koji mu previše entuzijazmom zrači.

ako ikada snovi postanu realnost

tebi, čitatelju, onome koji čitaš. iako sumnjam da više itko ovo čita (kao što je i čitao).

da poučim djecu što još uvijek naivno misle kako je svijet doista divno mjesto i kako nema boljeg od života kojeg žive. za one koji sanjaju i žele se probuditi, u nadi da snovi će se ostvariti. da pokažem kako nema smisla nadanju, traganju, željama, jer ionako nema nikog živućeg koj bi nas mogao ispuniti. da ukažem na slavu Njegovu i moć Njegova postojanja, kad ljudi jedino za patnju i bol znaju. kad jedino strah i mržnju razumiju, kad jedino povrijeđuju, a i sami pate.

takve da poučim, one koji ne slušaju, a sumnjam da žele i čuti. za one što slijepo hodaju ulicama moga grada i namiguju namigušama, bludnicama, nevjernicama. prljavim curicama i njihovim istrošenim tijelima.

gradu koji nikada ne spava i svijetlu na kraju tunela što nikada ne gasne. andrei iz buja što nikad javiti se neće prvi i timu thossu, što povrijedio je jako.

aleksu na ljubavi vječnoj, pticama u letu ...