N-u

Trebala bih ti reći ...
Da te želim
Vidjeti
Dodirnuti
Okusiti
Poljubiti
Trebala bih pobjeći
Da shvatim koliko si zapravo
Daleko
I nedostižan
I neosvojiv
I savršen
I ne moj
Trebala bih te imati
Da mogu i preko tebe prijeći

recimo da volim te male rutine koje ponekad život znače

volim to što me bole leđa i što osjećam okus borovnice u ustima. volim to što imam Ljubotininu sliku na ekranu i što nosim narukvice koje mi je dala teta Milda. volim samu pomisao na Romaneta, pa na sreću moju Petru i Beti, ljubov moju Tinu i Aleksa, zaigranost moju Martinu i Virnu. i jedva čekam što će sutra doći Iva držati mi dramsku. volim to što sam jučer vidjela oblačke dima u ponoć dok sam disala. --> jesu li sve to rutine koje ponekad život znače? - bojim se da jesu.

16.11.2010. (uto)

poljubila sam 4 dečka (jednog ne brojim jer ga se ne sjećam, odnosno pravim se da ne)

mrzim rukomet jer spaja ljude.

ipak

On ne podnosi ljeto jer je prevruće,
on mrzi zimu jer je hladna.
Na proljeće mu je previše sjajno,
u jesen mu lišće pretjerano pada.
Ali ipak sam stenjala dok mi je milovao grudi,
ipak sam ga držala ponosno za ruku dok
smo šetali gradom koji mu previše entuzijazmom zrači.

ako ikada snovi postanu realnost

tebi, čitatelju, onome koji čitaš. iako sumnjam da više itko ovo čita (kao što je i čitao).

da poučim djecu što još uvijek naivno misle kako je svijet doista divno mjesto i kako nema boljeg od života kojeg žive. za one koji sanjaju i žele se probuditi, u nadi da snovi će se ostvariti. da pokažem kako nema smisla nadanju, traganju, željama, jer ionako nema nikog živućeg koj bi nas mogao ispuniti. da ukažem na slavu Njegovu i moć Njegova postojanja, kad ljudi jedino za patnju i bol znaju. kad jedino strah i mržnju razumiju, kad jedino povrijeđuju, a i sami pate.

takve da poučim, one koji ne slušaju, a sumnjam da žele i čuti. za one što slijepo hodaju ulicama moga grada i namiguju namigušama, bludnicama, nevjernicama. prljavim curicama i njihovim istrošenim tijelima.

gradu koji nikada ne spava i svijetlu na kraju tunela što nikada ne gasne. andrei iz buja što nikad javiti se neće prvi i timu thossu, što povrijedio je jako.

aleksu na ljubavi vječnoj, pticama u letu ...

ready to jump

- jesi li sigurna da to želiš?

- aha

- posve sigurna?

- nikad sigurnija. - pognula sam glavu i dopustila suzi da klizne niz moje lice. poškaklja me na rubu obraza, odvojila od lica i skliznula na asfalt.

približio mi se, osjetila sam njegovu prisutnost. njegova me snažna ruka obgrlila i njegov mi je uzdah dao do znanja da će me zauvijek čuvati.

- a malena... - rekao mi je potpuno razumijevajući moj svaki nerazuman postupak. rastopila sam se pod njegovom veličinom i upala u njegovo sigurno naručje.

vjetar je šibao negdje u daljini, a njegova mu jaka leđa nisu dala propusta. držao me poput kapi vode na dlanu i taj mi je osjećaj, oh, tako godio. nisam ga ni trebala pogledati, a već sam znala da me gleda očima prepunim suosjećanja i razumijevanja za svaku moju potrebu, toliko je bio savršen. poljubio me navrh glave i svoju bradu naslonio na moje tjeme.

- vrijeme je. - vjetar je donio riječi, a moja malenkost ih je odbijala poslušati.

- ne postoji li neki drugi način?

- ne postoji

klonuo je duhom i moje su mu se blage oči nasmijale. bio je savršen, savršen na noćnom povjetarcu i laganoj svjetlosti kojom je mjesec zračio. morala sam ga pustiti, ne bi me zauvijek mogao voljeti. morao me pustiti, s vremenom će me samo povrijediti.

- možda ako sačekaš i...

- dosta je bilo čekanja. - lagano sam se odvojila od njega i približila rubu. hodala sam unatrag, na prstima, ne skidajući pogleda s njega.

- volim te... - šapnula sam i vjetar mu je odnio riječi. pogledao me bolno, htjedeći zaustaviti vrijeme, popraviti stvari, uljepšati svijet. ali nije ništa učinio. samo je nastavio stajati, skamenjen u svojoj ljepoti i prekrasan u svojoj samoći. i zauvijek će patiti. a ja neću, ne više...

best friends - 4ever 2gether

... You and me

We used to be together

Everyday together always

I really feel

That I'm losing my best friend

I can't believe

This could be the end ...

i gubim prijatelje; ne znam kamo poći. oni krasni osmijesi ispali su lažni i oni bijeli zubi sada su truli. oni lijepi pokloni sada su mlado zmija i sve što sam dala razapelo me cijelu. dala sam prst - uzeli cijelu mi ruku. dala sam sebe - izgazili mi dušu. suze same se ne brišu, a oni koji ih stvaraju ne žele mi pomoći. samo odlaze, odlaze, odlaze... skrivaju se u ruglu noći i u tami ostaju. pruži ruku i uhvati me - budi moj prijatelj, ne idi ( ostani ! ).

i doista sam prevarena, ne znam kako to prije nisam shvatila. možda zbog njihovog lažnog sjaja i lažnih istina kojih sam se naslušala. možda zbog njihove dobrote kojom su me iskorištavali iliti zbog darivanja, odnosno oduzimanja.

i hodam sama po svome putu, ponovno na početku. put nije utaban i kroz ovo okrutno djetinjstvo sama moram proći ( na muci se prepoznaju junaci ! ). ali boli me briga, jer toliko sam povrijeđena da nemam snage više u ikog vjerovati, sama ću se u sebe (ponovno) zatvoriti.