LJUBAV (i bomboni)

još se uvijek sjećam, a vjerojatno ću se i zauvijek sjećati, jedne sasvim prosječne nedjelje ovoga ljeta. već se vidim: u subotu je bila pijanka i ja sam se teško odvojila od kreveta u 10 ujutro, ali sam se uspjela dić i na vrijeme stići u crkvu. sjela sam, sasvim slučajno, u klupu iza mame sa malenom djevojčicom i postarijeg gospodina s malenim sinom. djeca su bila tu negdje po godinama, a dala bi im 4-5, i svako tolko su se gurkali i smijali jedan drugome. nimalo nisu bili zainteresirani za nedjeljnu propovijed svećenika hrvoja, a i ne krivim ih, pa i ja sam samo njih gledala. u biti, dječak je svako tolko iz đepa vadio bombome koje je tamanio ko lud, a kada je izvadio zadnjeg iz đepa, stavio ga je na klupu pred sobom. zatim je, malo po malo, sasvim neprimjetno, gurkao bombon do druge strane klupe gdje je sjedila malena djevojčica. -već ih vidim oženjene za 20 godina!- na svačije čudo, djevojčica je ljutito odgurnula bombon i stisnula se svojoj mami. dječak je još jednom pokušao, ali ovoga puta djevojčica nije ni trepnula! i taman kad se mislilo da se santa leda oko djevojčičinog srca počinje topiti, djevojčičina je mama pojela bombon!

-da, znam. sasvim čudna priča sa još čudnijim raspletom, ali je barem istinita. u biti, u priči se ne radi o tome kako obično roditelji prekidaju djecu u njihovim mladenačkim ljubavima (u ovom slučaju, mama je pojela bombon na zgražanje sviju u crkvi, čak i samoga boga), već o tome kako je ljubav takva!: nevina, mlada, nesigurna, čarobna i za nju se treba potruditi i treba imati malo (puno) strpljenja. dječak u nijednom trenutku nije napao djevojčicu i pokušao joj silom gurnuti bombon u ruke, već je malenim koracima napredovao. a djevojčica, prava dama, nije se dala isprve.

i to je ono kaj zaboravljamo svakoga dana: cijeniti ljubav u njenom prvobitnom, prirodnom stanju. a ona je tako predivna kada je još nova, svježa, kada se polako otkriva! ona zna biti iznimno bolna kada teške riječi nastupe, a još teži pogledi krenu. ali ona zna biti iznimno prekrasna kada ju pustiš da sama krene, svojim sporim, zaobilaznim putem. zna biti tako divna kada dopustiš da ti voljena osoba pruži ruku u kojoj te čeka maleni šareni bombon. (samo se požuri uzet ga prije mame!...)

-wonna candy?

HERO (?!)

''and they say that a hero can save us, i'm not gonna stand here and wait...''
i moje srce pati. tamne ga sjenke prate i oštri mačevi bodu. smrt dolazi. a suza me sakriva. a život me ubija.
i tako mi, u svojoj (ne)sreći, koračamo polako (ali sigurno!) iz dana u dan. otkucajem ponoći kuca i naše srce i naše treptaju oči. i ne zastajkujemo. nikada, ama baš nikada, na stanemo bar na tren da pogledamo u što smo se pretvorili. u te bijedne životinje gladne slave i pozornosti. u te egoiste Nike patika i Gucci torbica. u okorjele punkere izjedenih duša. i nema nam pomoći. ona se ne skriva u ogledalu ili u tuđim očima. ne skriva se u tamno sivoj sjeni što nas prati u stopu ili u kovrčama zlaćane kose. pomoć se ne skriva. jer je nema.
a ti primi moju ruku, zagrli moje tijelo i ljubi crvene mi usne. -SPASI ME!...

Za Adi (ovo me ona nagovorila da napišem)

Obično, kada ljudi otiđu (a ljudi uvijek otiđu), sjetim ih se s vremena na vrijeme: kada čujem neku pjesmu koja me podsjeća na njih, kada čujem njihovo ime ili kada listam foto album. Posebni su oni kojih se sjećam zbog načina na koji se smiju ili zbog načina na koji su me nasmijavali. Ti ljudi zrače nevjerojatnom energijom i mogu te iz depresije podignuti u apsolutno stanje veselja. To je ona rijetka vrsta ljudi koja se nalazi u gotovo svakom društvu, ali nitko ne obraća dovoljno pažnje na njih -sve dok ne odu- vjerojatno zato jer misle da će ti ljudi biti uz njih zauvijek. A i kad dođu zadnji dani vašeg druženja, ne vidiš razliku od prvog dana kad si upoznao tu osobu. Pretpostavljam da smo se ja i Aida upoznale tako ke smo se čupale za kosu prvog dana vrtića jer se nismo mogle dogovorit čija je barbika modernija. Na kraju je ispalo da Marina ima najnoviju lutku iz ljetne Barbie kolekcije, ali to sad nije bitno. Bitno je da, kad smo ja i Aida vidile da Marina ima najnoviju fency-anoreksičnu lutkicu, svu svoju negativnu energiju, umjesto jedna na drugu, usmjerile smo na Marinu. Na kraju je Marina u suzama potrčala doma, a ja i Aida smo s osmijehom na licu otišle na kugljicu čokoljade... Danas su Marina i Aida najbolje prijateljice, a ja sjedim ispred njih na matematici. A već sutra Aida odlazi. A već danas se osjećam kao da mi fali komadić srca. Onaj namijenjem PREdobrim uspomenama iz djetinjstva... -Adi: sretno! I ostaj mi čedna!...

OSMIJEH (ne košta mnogo, a znači puno...)

Danas je dan za poraze. Dan prepun tužnih, nesretnih, mučnih i stresnih tenutaka. A u takvim trenucima smijeh je jedini izlaz. Pa iako drugi pomislili da si doživio živčani slom. Ti se smij; smij, smij. O, smij se kao dijete od tri godine i ne prestaj se smijat dok za to ne dođe vrijeme, a jedino ti ćeš znati kad je vrijeme zapravo došlo. Ali ni onda ne prestaj sa smijehom, ne. Smij se dok ti smijeh ne dosadi, a to će potrajati. Smij se za sve potraćene godine svog života u kojima si živio u zabludi. Smij se za sva prekršena obećanja koja su tebi obećana i ne prestaj se smijat. Ne prestaj se smijati ni kad laži preokupiraju ovaj svijet, ni kad ti djeca odrastu pa kuća ostane prazna. Ne prestaj se smijati ni kada dobiješ otkaz, ni kada više ne staneš u vjenčanicu. O, ne prestaj se smijat-tek onda smijeh počinje! A kada završi, sam ćeš znati vrijeme i mjesto. Tog kobnog trenutka, na sekundu-dv'je, htjet ćeš odletit kao ptica i prići bliže jugu, a on će se činit dalekše no što je ikad bio. Htjet ćeš nestati s lica zemlje u roku od sekunde i poželjet ćeš da nikad nisi doš'o do ovog gdje si sad. Al' to traje sekundu, malo više, i nakon toga htjet ćeš se ponovno smijati, samo što ćeš ovog puta čekati da ti se netko pridruži. A tad se smij; smij, smij, smij. I nemoj još dugo, dugo prestajati. A kada i prestaneš sa smijehom, požuri se pronaći novi osmijeh koji će se pridodati tvome na tom divnom, beskrajnom putovanju smijeha!...