Za Adi (ovo me ona nagovorila da napišem)

Obično, kada ljudi otiđu (a ljudi uvijek otiđu), sjetim ih se s vremena na vrijeme: kada čujem neku pjesmu koja me podsjeća na njih, kada čujem njihovo ime ili kada listam foto album. Posebni su oni kojih se sjećam zbog načina na koji se smiju ili zbog načina na koji su me nasmijavali. Ti ljudi zrače nevjerojatnom energijom i mogu te iz depresije podignuti u apsolutno stanje veselja. To je ona rijetka vrsta ljudi koja se nalazi u gotovo svakom društvu, ali nitko ne obraća dovoljno pažnje na njih -sve dok ne odu- vjerojatno zato jer misle da će ti ljudi biti uz njih zauvijek. A i kad dođu zadnji dani vašeg druženja, ne vidiš razliku od prvog dana kad si upoznao tu osobu. Pretpostavljam da smo se ja i Aida upoznale tako ke smo se čupale za kosu prvog dana vrtića jer se nismo mogle dogovorit čija je barbika modernija. Na kraju je ispalo da Marina ima najnoviju lutku iz ljetne Barbie kolekcije, ali to sad nije bitno. Bitno je da, kad smo ja i Aida vidile da Marina ima najnoviju fency-anoreksičnu lutkicu, svu svoju negativnu energiju, umjesto jedna na drugu, usmjerile smo na Marinu. Na kraju je Marina u suzama potrčala doma, a ja i Aida smo s osmijehom na licu otišle na kugljicu čokoljade... Danas su Marina i Aida najbolje prijateljice, a ja sjedim ispred njih na matematici. A već sutra Aida odlazi. A već danas se osjećam kao da mi fali komadić srca. Onaj namijenjem PREdobrim uspomenama iz djetinjstva... -Adi: sretno! I ostaj mi čedna!...